Au jour fixé, l'appartement du comte Ulric de Rouvres était préparé. Ulric y donna rendez-vous pour le soir même à trois des plus célèbres médecins de Paris. Puis il courut chercher Rosette.
Elle venait de mourir depuis une heure. Ulric revint à son nouveau logement, où il trouva son ancien ami Tristan, qu'il avait fait appeler, et qui l'attendait avec les trois médecins.
—Vous pouvez vous retirer, messieurs, dit Ulric à ceux-ci. La personne pour laquelle je désirais vous consulter n'existe plus.
Tristan, resté seul avec le comte Ulric, n'essaya pas de calmer sa douleur, mais il s'y associa fraternellement. Ce fut lui qui dirigea les splendides obsèques qu'on fit à Rosette, au grand étonnement de tout l'hôpital. Il racheta les objets que la jeune fille avait emportés avec elle, et qui, après sa mort, étaient devenus la propriété de l'administration. Parmi ces objets se trouvait la petite robe bleue, la seule qui restât à la pauvre défunte. Par ses soins aussi, l'ancien mobilier d'Ulric, quand il demeurait avec Rosette, fut transporté dans une pièce de son nouvel appartement.
Ce fut peu de jours après qu'Ulric, décidé à mourir, partait pour l'Angleterre.
Tels étaient les antécédents de ce personnage au moment où il entrait dans les salons du café de Foy.
L'arrivée d'Ulric causa un grand mouvement dans l'assemblée. Les hommes se levèrent et lui adressèrent le salut courtois des gens du monde. Quant aux femmes, elles tinrent effrontément pendant cinq minutes le comte de Rouvres presque embarrassé sous la batterie de leurs regards, curieux jusqu'à l'indiscrétion.
—Allons, mon cher trépassé, dit Tristan en faisant asseoir Ulric à la place qui lui avait été réservée auprès de Fanny, signalez par un toast votre rentrée dans le monde des vivants. Madame, ajouta Tristan en désignant Fanny, immobile sous son masque, madame vous fera raison. Et vous, dit-il tout bas à l'oreille de la jeune femme, n'oubliez pas ce que je vous ai recommandé.
Ulric prit un grand verre rempli jusqu'au bord et s'écria:
—Je bois....
—N'oubliez pas que les toasts politiques sont interdits, lui cria Tristan.
—Je bois à la Mort, dit Ulric en portant le verre à ses lèvres, après avoir salué sa voisine masquée.
—Et moi, répondit Fanny en buvant à son tour... je bois à la jeunesse, à l'amour. Et comme un éclair qui déchire un nuage, un sourire de flamme s'alluma sous son masque de velours. | Na dogovoreni dan stan grofa Ulrica de Rouvresa je bio spreman. U njemu je Ulric za tu istu večer ugovorio sastanak s trojicom najpoznatijih pariških liječnika. Zatim je otrčao potražiti Rosette. Umrla je prije sat vremena. Ulric se vratio u stan, u kojemu ga je s trojicom liječnika čekao stari prijatelj Tristan, koji je došao na njegov poziv. - Gospodo, možete se povući, reče Ulric liječnicima. Osoba zbog koje sam vas pozvao više nije među nama. Ostavši nasamo s grofom Ulricom, Tristan nije pokušao umiriti njegovu bol, već mu se bratski pridružio u tugovanju. On je bio taj koji je, na veliko iznenađenje svih u bolnici, organizirao veličanstven ispraćaj Rosette. Otkupio je predmete koje je djevojka ponijela sa sobom i koji su, nakon njezine smrti, postali vlasništvom administracije. Među predmetima se nalazila mala plava haljina, jedina koja je ostala nesretnoj pokojnici. Zahvaljujući njegovom trudu, stari namještaj koji je pripadao Ulricu u vrijeme kada je stanovao s Rosettom, dopremljen je u jednu od prostorija njegova novog stana. Bilo je to nekoliko dana nakon što je Ulric, čvrsto odlučivši umrijeti, pošao u Englesku. Takva je bila životna priča ovog lika u trenutku kada je ulazio u salon kafića de Foy. Ulricov dolazak izazvao je velik metež među prisutnima. Muškarci su ustajali upućujući mu uljudne pozdrave, kako i priliči ljudima iz visokog društva. Žene su pak dugih pet minuta nametljivo promatrale grofa Rouvresa, kojemu je postajalo gotovo neugodno pod navalom njihovih suviše radoznalih pogleda. - Hajde, dragi moj pokojniče, reče Tristan Ulricu smještajući ga na mjesto do Fanny, nazdravite svome povratku među žive. Gospođa će vam se pridružiti u zdravici, reče Tristan pokazujući na Fanny, nepomičnu ispod svoje maske. A vi, šapnu na uho o mladoj ženi, sjetite se što sam vam rekao. Ulric primi veliku čašu napunjenu do vrha, i glasno reče : - Pijem… - Ne zaboravite da političke zdravice nisu dopuštene, poviče Tristan. - Pijem u ime Smrti, reče Ulric približavajući čašu usnama, nakon što je pozdravio svoju maskiranu susjedu. - A ja, nadoveže se Fanny, ja pijem u ime mladosti, u ime ljubavi. I kao munja koja razdire oblak, plameni osmijeh sijevnu ispod njezine baršunaste maske. |