Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da ručate u jednoj europskoj prijestolnici a ne znate jezik te zemlje. Konobar govori malo engleski ali, ipak, sporazumijevajući se rukama i nogama, prepoznate nešto iz jelovnika, uspijete to naručiti, pojesti i platiti. Sada, umjesto toga, zamislite da vam je izlet otišao nizbrdo, spasite se i nađete se, na smrt gladni, u nekom amazonskom selu. Domoroci nemaju pojma što bi s vama. Značajno žvačete u prazno i mljackate, što oni krivo protumače kao da je to vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke da se predate, oni pomisle da krećete u napad. Komunikacija bez popratnog sadržaja je teška. Na primjer, radioaktivnim mjestima se ne smije prići desetinama tisuća godina. Ipak, pošto je engleski jezik od prije 1000 godina danas nerazumljiv suvremenim govornicima, agencije su se potrudile da načine popratna upozorenja uz nuklearni otpad. Povjerenstva odgovorna za tu zadaću su iznašla sijaset načina, od zaustavnih betonskih šiljaka, preko „Krika“ Edvarda Muncha“, do genetski modificiranih biljaka koje poprimaju upozoravajuću plavu boju. Ni jedno od toga ne jamči otpornost na zub vremena. Neki od ljudi koji su radili na ovim porukama za mjesta otpada također su sudjelovali u još većem izazovu: komuniciranju s vanzemaljskim životom. To je tema nove knjige novinara magazina Wired, Daniela Oberhausa, „Vanzemaljski jezici“. Ne zna se ništa o tome kako bi vanzemaljci razumjeli informacije. Par pločica poslanih u ranim 1970-ima dvijema letjelicama Pioneer 10 i 11 prikazuju gola ljudska bića i sadrže grubu mapu o tome gdje se nalazi Zemlja – jednostavno gradivo, ali čak i to podrazumijeva da vanzemaljci imaju vid. Pošto takav svemirski brod ima samo infinitezimalnu šansu da bude pronađen, vjerojatnije je da će, pošto putuju brzinom svjetlosti, kontakt ostvariti radio valovi odaslani sa Zemlje. Ali, baš kao što i zemaljski radio mora biti podešen na određenu valnu duljinu, to isto tako vrijedi i za međuzvjezdani prijam. Kako bi vanzemaljci naišli baš na onu točnu frekvenciju? Pločica s Pioneera daje smjernice u obliku bazičnog dijagrama atoma vodika, čiji se magnetni polaritet preokreće u pravilnim intervalima, s frekvencijom od 1,420 MHz. Pošto je vodik najčešći element u svemiru, postoji nada da bi takav crtež mogao odigrati ulogu neke vrste telefonskog broja. |